Study Guides
Povijest hrvatskih Židova u 20. stoljeću
Početkom XX. st. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je oko 20 000 Židova, okupljenih u 27 židovskih općina, a najveće, u Zagrebu i Osijeku, imale su po 2000 članova (4% stanovništva Zagreba i 8% stanovništva Osijeka).
Nakon I. svjetskog rata, hrvatske židovske zajednice postale su dijelom šire jugoslavenske židovske zajednice, koja je od 1919. bila okupljena u Savez jevrejskih vjeroispovjednih općina u Kraljevini SHS.
Tridesete godine XX. st obilježio je porast antisemitizma, a pojačao se političkim približavanjem Jugoslavije Njemačkoj nakon 1934.
Skupština Kraljevine Jugoslavije donijela je 1940. dva zakona kojima je bila poništena ravnopravnost Židova: uredbu kojom se zabranjuje rad svim veletrgovinama namirnicama u židovskom vlasništvu i suvlasništvu te numerus clausus, kojim se ograničio broj židovskih učenika i studenata na postotak židovskog stanovništva u ukupnom stanovništvu.
Holokaust i stvaranje države Izrael iz temelja su promijenili sliku hrvatske židovske zajednice. Na području NDH predstavnici Trećega Reicha prepustili su rješavanje »židovskoga pitanja« ustaškim vlastima. Već u travnju i lipnju 1941. ustaška je država stvorila zakonsku podlogu za diskriminaciju i masovne progone Židova. To je bila izravna priprema holokausta. U ustaškim logorima od kojih je najveći bio onaj u Jasenovcu i na ostalim stratištima u NDH od ukupno 39 000 Židova izgubilo je život oko 24 000, a daljnjih gotovo 7000 SS-ovci su uz pomoć ustaša u ljeto 1942. i proljeće 1943. otpremili u smrt u različite nacističke logore, najviše u Auschwitz, što iznosi između 75% i 80% židovskog stanovništva s područja NDH. Preživjelo je približno 8000 do 9000 Židova, najviše u područjima pod talijanskim nadzorom i u partizanima. Od hasidske zajednice (Satmar i Gur hasidi) u zapadnom Srijemu (Vukovar i Ilok) gotovo nitko nije preživio holokaust.
Nekoliko stotina preživjelih zagrebačkih Židova nije se vratilo, već se odselilo, uglavnom u mandatnu Palestinu i Ameriku. Većina privatne imovine, kao i imovina općina, što su ju oduzeli ustaše, nakon rata nije vraćena. Židovska općina u Zagrebu (ŽOZ) 1950. imala 1200 članova, 10% od prijeratnoga broja. Većina predratnih općina nije mogla nastaviti rad nakon 1945., a većina se sinagoga ne koristi. Od 41 predratne sinagoge, u ratu je uništeno njih 20, dok je većina ostalih dobila drugu namjenu.
Od 1945. do 1990. židovske općine u Hrvatskoj nalazile su se pod krovnom organizacijom Saveza jevrejskih opština Jugoslavije – SJOJ, smještene u Beogradu. Raspadom Jugoslavije i uspostavom hrvatske države 1991. one su prestale biti članice SJOJ-a, počele su se nazivati židovskim općinama te su postale autonomnim tijelima, razvijajući pritom odnose i svoj položaj ne samo u novoj državi već i na međunarodnoj razini.
Ustaše
Ustaše
Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija bila je hrvatska nacionalistička fašistička organizacija. Pripadnici organizacije nazivani su ustaše, po starijoj hrvatskoj riječi za pobunjenike, ustanike, gerilce. Ustašku organizaciju osnovao je 7. siječnja 1929. u Italiji Ante Pavelić. Ustaški pokret nastao je kao radikalan nacionalistički odgovor na hrvatsko nezadovoljstvo položajem u Jugoslaviji.
Između 1929. i 1941. pokret je djelovao kao teroristička organizacija s ciljem stvaranja nezavisne hrvatske države na što većem području, koja bi obuhvaćala i čitavu BiH. Djelovali su uglavnom u emigraciji - Italiji i Mađarskoj, gdje su imali svoje logore za obuku. Mussolini je podupirao skupinu, očekujući zauzvrat Dalmaciju i dijelove Hrvatskog primorja. Članovi pokreta su 1934. sudjelovali su u pripremi i izvedbi atentata na kralja Aleksandra Karadorđevića u Marseillesu. Nakon napada Sila osovine na Jugoslaviju, organizacija vlasti i kontrola u novostvorenoj NDH povjerena je ustaškom pokretu. Vlast je organizirana totalitarno i koncentrirana u rukama poglavnika Ante Pavelića, oko kojeg je stvoren kult ličnosti. Fašistička narav ustaškog pokreta te želja za stvaranjem etnički čiste države rezultirala je masovnim progonima, zatvaranjima i ubojstvima Srba, Židova, Roma i svih Hrvata neistomišljenika.
Cionističke omladinske grupe
Najviše se u cionističkom pokretu Hrvatske angažirala omladina i njene organizacije. Omladinske su organizacije, osobito u Hrvatskoj, razvile bogatu aktivnost, kulturnu, društvenu i športsku (Makabi). Omladina je svake godine održavala velika i masovna atletska i druga športska natjecanja, izlete u prirodu, druženja, pjevanje itd. Osnivale su se amaterske dramske skupine, održavala natjecanja u znanju, govorništvu i hebrejskom jeziku. U cionistički pokret bile su uključene i ženske organizacije, a organizacija Narodni fond okupljala je cijelu židovsku zajednicu bez obzira na starost, organiziranost ili pripadnost cionističkim organizacijama.
Talijanska okupacija – koncentracijski logor na Rabu
Talijanska okupacija – koncentracijski logor na Rabu
S izbijanjem II. svjetskog rata i raspadom Kraljevine Jugoslavije u travanjskom ratu 1941., Italija je zauzela veći dio Dalmacije, a ugovorom u Rimu 18. V. 1941. između Italije i NDH Italija je anektirala dio južno od rijeke Zrmanje, zapadno od pruge Knin–Split, s gradovima Splitom i Šibenikom, otoke ispred obale, kao i Mljet, Korčulu, Vis i Šoltu. To je područje zajedno sa Zadrom i Bokom stavljeno pod novoustrojeno Namjesništvo Dalmacije (Governatorato della Dalmazia) sa sjedištem u Zadru. Guverner Dalmacije izravno je bio odgovoran Mussoliniju, kao predsjedniku vlade.
Pokrajinska uprava je priključeno područje odmah podvrgnula nemilosrdnoj talijanizaciji, proganjanju političkih protivnika i fašističkoj strahovladi uopće. Stanovništvo se tjeralo na iskazivanje privrženosti Italiji. Naglašavala se pripadnost dalmatinske kulture i povijesti Italiji i osobito Mletačkoj Republici. Hrvatski jezik je uglavnom zabranjen, škole su zatvarane, a hrvatske ustanove i društva raspuštena. Nepodobni Dalmatinci i članovi njihovih obitelji zatvarani su i u koncentracijskom logoru na Rabu te u zatvorima i logorima u Italiji.
Koncentracijski logor Kampor (Rab) osnovan je u srpnju 1942., a raspušten je u rujnu 1943 nakon kapitulacije Italije. U koncentracijskim logoru nalazilo se približno 15.000 zatočenika, i to uglavnom Hrvata iz Gorskog kotara, Židova i Slovenaca. Od gladi i teških uvjeta života, posebice u zimskom i ljetnom razdoblju umrlo je više od 4000 ljudi (od kojih je imenom i prezimenom poznato tek 1490), uključujući više od 150 djece ispod 15 godina. Daljnih 800 osoba je umrlo pri kasnijim transportu u druge koncentracijske logore u Italiji.
Židovska povijest Sarajeva
Židovi su se kao etnička vjerska zajednica u BiH pojavili nakon progona iz Španije krajem 15. vijeka, kada su tražeći utočište došli u Bosnu (tada u sastavu Osmanskog Carstva).
Židovska zajednica se održala do današnjih dana, iako u malom broju. Veliki broj Židova u gradskim sredinama BiH (Sarajevo, Tuzla, Banja Luka, Doboj, Zenica itd.) se utopio u lokalno stanovništvo islamiziranjem, a značajan dio je nestao u pogromima tokom Drugog svjetskog rata. Jedan dio je nakon rata kao svoj novi dom odabrao Izrael. O dugotrajnom prisustvu Židova u BiH svjedoče sinagoga u Sarajevu, kao i Židovska groblja u Sarajevu, Bihaću i Tuzli, koji su danas više povijesni spomenici nego funkcionalne cjeline.
Židovska povijest Splita
Židovska povijest Splita
Arheološki nalazi svjedoče o židovskoj koloniji u antičkoj Saloni te postojanju groblja. Kontinuitet manjeg broja Židova u Splitu potvrđuje lokalitet Sinagoga zvana sdorium, u ispravi splitskog nadbiskupa 1397. Sinagoga i velika sinagoga još se nekoliko puta spominju u splitskim srednjovjekovnim spisima.
Židovi iz Španjolske u Split su došli na samome kraju 15. st. u prilično velikom broju jer su već 1500. godine osnovali novu Sinagogu, a postoje nadgrobni spomenici na Marjanu koji datiraju iz 1573.
Presudnu ulogu u razvitku Splita, a posebno u doseljenju Židova u grad, odigrao je pokršteni španjolski Židov Danijel Rodriguez. Želio je iskoristiti vrlo dobar položaj malog marginalnog grada Splita te ga pretvoriti u trgovačko središte na jadranskoj obali. Kada je splitsko pretovarilište 1592. bilo otvoreno, odmah je započela velika trgovina i s kopna i s mora. Trgovci su dolazili iz cijelog Turskog Carstva, pa čak iz Indije i Perzije.
U 19. je stoljeću Vid Morpurgo, pripadnik stare židovske obitelji, radio je na promociji interesa Hrvatskog narodnog preporoda. Od mladosti je prihvatio ideje biskupa Strossmayera i sjevernohrvatskih iliraca i postao glavni organizator preporodne djelatnosti i borbe s autonomašima. Prema njegovoj ideji utemeljen je Narodni list koji je postao glasilo hrvatskih preporoditelja u Dalmaciji. Kao četrnaestogodišnjak Morpurgo je osnovao malenu posudbenu knjižnicu, a od 1860. vodio je najugledniju knjižaru u Dalmaciji (koja se i danas zove njegovim imenom). Ta knjižara postaje i glavnim okupljalištem preporoditelja u Splitu.
Iako je Mussolinijev Manifesto del razzismo italiano bio neprijateljski raspoložen prema Židovima, možemo govoriti o talijanskoj popustljivosti prilikom provođenja protužidovskih zakona. Židovi iz regije pod njemačkom okupacijom, posebice iz NDH, uz pomoć splitskih Židova bježe u Split, želeći izbjeći nacistički teror. Prava tragedija za Židove u Splitu uslijedila je nakon kapitulacije Italije 1943., kada Nijemci ulaze u grad. Većina se Židova povukla na sigurnije prostore ili su otišli u partizane, dok je oko 120 preostalih u gradu odvedeno u logore. Smatra se da je tijekom Drugog svjetskog rata oko dvije trećine splitskih Židova izgubilo život. Danas židovska zajednica u Splitu broji oko 120 pripadnika.
Židovska povijest Rijeke
Židovska povijest Rijeke
Najstariji poznati pisani podatci o Židovima potječu iz 15. stoljeća, kada u Rijeku pristižu Židovi s talijanskih obala Jadrana, posebno iz grada Pesare i pokrajine Marche.
Židovska općina u Rijeci osnovana je u osamdesetim godinama 18. Stoljeća. 1837. na temelju darovnog ugovora između Mozesa Saula Levija iz Trsta i Židovske općine Rijeka, Rijeka dobiva prvu sinagogu smještenu u jednoj trokatnoj kući na Trgu sv. Tri kralja – Contrada de Tre Rei – kasnije Via del Tempio. U početku su se obredi i služba održavali prema španjolskim običajima (Sefardi), no u jednom trenutku, razvojem i širenjem Zajednice, prešlo se na običaje Aškenazi Židova koji su se održali do 1940. godine.
Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće u Rijeci evidentno postoji velika i razvijena Židovska zajednica koja ima približno dvije tisuće članova te je 1903. sagrađen novi raskošniji i prostraniji hram u Via del Pomerio.
Danas Židovska općina ima više od stotinjak članova, većinu čine članovi treće životne dobi.
ELVIRA KOHN
Rođena 1914. u Rijeci, nakon očeve smrti sledeće godine seli sa majkom njenim roditeljima u Vinkovce. Tamo završava školu i izučava fotografski zanat. Elvira Kohn sklonija je dokumentarizmu i do deportacije, deset godina je radila i usavršavala se kao fotoreporterka. U to vreme vec postoji bogata fotografska tradicija koja počinje još u drugoj polovini 19. veka kada se otvaraju prvi fotoataljei, a od samih početaka u njima rade i fotografkinje, mnoge od njih jevrejskog porekla. Svoju Leicu, Elvira Kohn je uspela prokrijumčariti i u logor na Rabu, kamo je iz Kupara prebačena 1943. i njome snimila danas istorijske fotografije logora. Nakon pada Italije i oslobodjenja logora, Elvira prelazi na oslobodjenu teritoriju gde radi u propagandnom odelenju ZAVNOH-a i kao prvi ratni fotoreporter Vijesnika. Poznate su njene fotografije dece i izbeglica u Topuskom, ranjenika na Petrovoj Gori, trećeg zasedanja ZaVNOH-a, mitinga na Trgu Bana Jelačića, nakon oslobodjenja Zagreba, i mnoge druge snimljene u toku rata. Od 1945. Elvira prekida fotoreportersku profesiju, živi relativno povučeno i do odlaska u penziju vodi foto-odeljenje u Domu JNA, u Zagrebu. Fotografije su joj objavljivane u mnogim časopisima, knjigama i katalozima, a retrospektivnu izložbu je doživela tek povodom 85. rojendana (1997). Umrla je u Zagrebu u 90. godini života, 2003. Elvira Kohn bila je jedna od prvih i do danas ostala jedna od naših najboljih fotoreporterki.