Hana Gašić
Porijeklo moje porodice
Moji roditelji
Odrastanje u ratno doba
Poslijeratno razdoblje
Naš vjerski život
Moj suprug Miroslav
Povratak tradiciji
Ja sam kćerka Menahema i Flore Montiljo. Rođena sam u Sarajevu 27. jula 1940. godine. Imam brata Rafaela, koji je rođen tokom rata, 22. marta 1943. godine.
Roditelji mog oca, Moše i Hana Montiljo Hahasid („pobožni“), imali su jedanaestero djece. Porodica je bila poznata kao Montiljo Hahasid, kako bi se razlikovala od brojnih drugih sarajevskih porodica s prezimenom Montiljo i istakla njena posebna religioznost. Moj djed rođen je sedamdesetih godina 19. stoljeća. U Sarajevu je radio kao trgovac tekstilom, a preminuo je 1941. godine, prije izbijanja rata. Njegova supruga, moja Nona — kako se na ladinu kaže baka — Hana, živjela je mnogo duže. Tokom rata skrivala se u Sarajevu sa svojim sinom Jozefom. Nakon rata odlučila je ostatak života provesti u Izraelu. Mislila je da će tamo ostati kratko, ali je poživjela još dvadeset i tri godine, sve do 1970, kada je preminula u 96. godini života. Nakon odlaska nikada se više nije vratila u Jugoslaviju. U Izrael je otišla s dvojicom od svoje troje preživjele djece, mojim stričevima Jozefom i Leonom.
Moj otac bio je jedini od braće koji je ostao u Jugoslaviji. Slušao je priče o životu u Izraelu, ali nije vjerovao da bi tamo mogao zarađivati za život. Budući da je bio krojač, smatrao je da bi morao raditi u tekstilnoj fabrici, gdje ne bi mogao samostalno izrađivati odjevne predmete od početka do kraja. Zbog toga je odlučio ostati u Sarajevu. Godine 1957. posjetio je svoju Nonu i braću. Ne sjećam se ni njegovog odlaska ni povratka, a ne pamtim ni da je nakon te posjete ikada preispitivao svoju odluku da ostane. Njegova braća suočavala su se s poteškoćama u Izraelu, pa moj otac vjerovatno nije žalio zbog svoje odluke.
Moja majka, Flora Montiljo, rođena Kohen, rođena je u Sarajevu 31. decembra 1913. godine. Njeni roditelji bili su Klara i Rafael Kohen. Imala je četiri sestre i jednog brata. Moja baka Klara umrla je kada je majka imala samo trinaest godina, nakon čega je njen brat preuzeo ulogu glave porodice. Moj djed je u Sarajevu imao mesnicu, koju je nakon njegove smrti preuzeo majčin brat. Nisam sigurna je li mesnica poslovala u skladu sa svim pravilima kašeruta, ali malo je vjerovatno da su prodavali svinjetinu ili drugo meso koje nije bilo kašer. Ne mogu sa sigurnošću reći je li meso klano prema jevrejskim vjerskim propisima, odnosno je li ga klao šohet, niti je li bilo pripremano u skladu sa svim pravilima košer prehrane. U to vrijeme Sarajevo je bilo pod snažnim uticajem muslimanskog stanovništva, pa je svinjetinu bilo teško pronaći.
Moja majka je pohađala školu za žene, gdje je naučila ukrasni vez. Voljela je vez, ali zbog obaveza u porodičnom poslu nije imala mnogo vremena za njega. Između ostalog, bila je zadužena i za dostavu mesa. Na dvije fotografije iz mog albuma vidi se moj otac u ulozi Samuela, nosača iz istoimene pripovijetke Isaka Samokovlije, sarajevskog pisca jevrejskog porijekla. Riječ je o poznatoj priči o čovjeku koji raznosi ribu jevrejskim porodicama u Sarajevu. Pomalo je ironično što je moja majka u stvarnom životu, na neki način, imala istu ulogu. Poput književnog lika Samuela, i ona je pričala o različitim porodicama kojima je dostavljala robu. Mnoga prezimena tih porodica bila su jevrejska, ali ne znam jesu li njeni klijenti bili isključivo Jevreji. Pričala mi je koje su porodice davale napojnicu, koje su bile previše škrte ili siromašne da bi to učinile, koje su joj davale kolače i slatkiše da ponese sa sobom, kao i druge pojedinosti o tim porodicama.
Nakon smrti mog djeda, majčin brat postao je glava porodice. Zbog toga su moja majka i njene sestre bile toliko potresene kada je na početku rata odveden, nakon čega mu se izgubio svaki trag. Volio je kartati s prijateljima i često je to radio. Jedne večeri, tek što se vratio kući nakon partije karata kod prijatelja, na vrata je pokucao upravo taj prijatelj. Obavijestio je mog ujaka da je dobio naređenje da ga prijavi, ali je istovremeno uvjeravao moju majku i njene sestre da će se on vratiti. Uprkos tim uvjeravanjima, moja majka više nikada nije čula za svog brata.
Prije rata, njen brat oženio se Slovenkom po imenu Kristina, s kojom je imao dvije kćerke, Makicu i Evicu. Sve tri spasila je Kristinina majka, Slovenka koja nije bila Jevrejka. Nakon rata živjele su u Sarajevu.
Dvije sestrе moje majke ubijene su tokom rata. Majka nikada nije uspjela doći do pouzdanih podataka o tome gdje i kada su stradale, ali je bila uvjerena da su ubijene u Đakovu ili Novoj Gradiški, u jednom od dva koncentraciona logora kojima su upravljale ustaše.
Druge dvije sestre preživjele su jer su se prije rata udale za muškarce koji nisu bili Jevreji. Sestra Ela udala se za katolika po imenu Zvonko Gjebić. Prešla je na katoličanstvo i promijenila ime u Jela. Iako je promijenila ime, moja majka i svi mi ostali uvijek smo je zvali tetka Ela. Živjeli su u Užicu, u Srbiji, gdje je Zvonko radio u fabrici municije „Foma“. Imali su dvoje djece, Antona i Zoricu, koji danas žive u Kragujevcu.
Druga sestra moje majke, Rivka, prije rata se udala za Jevrejina i dobila kćerku Rahelu. Međutim, nakon smrti supruga, ponovo se udala, ovaj put za muslimana prezimenom Karahasanović. Imali su dvoje djece, Zlatu i Ahmeda. Gospodin Karahasanović poginuo je tokom rata dok je čistio pušku. Ahmed, rođen 1943. godine, nikada nije upoznao svog oca.
Oba moja roditelja poticala su iz tradicionalnih sarajevskih porodica i, poput mnogih drugih porodica tog porijekla, bila su skromnog imovinskog stanja. Kada su se majčin brat i sestra vjenčali s osobama koje nisu bile Jevreji, to nije predstavljalo toliko veliki problem koliko bi možda predstavljalo da je porodica bila imućnija. Kada ste siromašni, prihvatate ono što vam je dostupno, a mnogi koji nisu bili Jevreji nisu zahtijevali miraz.
Moji roditelji upoznali su se u jevrejskoj zajednici, u jednom od dva društvena kluba — „La Benevolencija“ ili „Matatija“. Družili su se i bili u vezi pet ili šest godina prije nego što su se vjenčali. Vjenčali su se 1939. godine, sklopivši i građanski i vjerski, jevrejski brak.
Moj otac radio je kao krojač u privatnoj krojačkoj radnji čiji je vlasnik bio Gavro Perkušić. Nakon vjenčanja kupili su malu kuću u ulici Gornja Mandžija, na periferiji Sarajeva, u naselju u kojem su živjeli isključivo muslimani. Kuća je imala dva sprata. Naša porodica živjela je na spratu, u stanu koji se sastojao od ulaznog prostora, kuhinje i jedne sobe u kojoj smo svi spavali. U prizemlju je živjela sestra moje majke, Rivka, sa svojom djecom. Nakon smrti supruga teško se izdržavala, pa su joj moji roditelji dopustili da živi u našoj kući, bez plaćanja stanarine.
Tokom rata, očev poslodavac, Gavro Perkušić, štitio je i mog oca i nas. Kada bi čuo da se priprema racija — najčešće s ciljem hapšenja Jevreja i Srba — sakrio bi mog oca u svoju krojačku radnju dok opasnost ne prođe. U nekoliko navrata moja majka, brat i ja bili smo uhapšeni i odvedeni u sabirne centre, ali je Gavro uspijevao ishoditi naše puštanje na slobodu. Osim tih nekoliko slučajeva, majka, brat i ja cijeli smo rat proveli kod kuće.
Majka je tokom cijelog rata držala spreman ruksak u kojem su se nalazile sve naše važne stvari i neophodne potrepštine. Kad god bismo bili uhapšeni, to je bilo jedino što smo nosili sa sobom. Tokom rata majka je bila prisiljena prodati svoju vjenčanicu u zamjenu za četiri kilograma brašna i komad sapuna.
Štitili su nas i položaj naše ulice te činjenica da smo živjeli u siromašnoj muslimanskoj mahali. Naša ulica bila je strma i uska, pa je policajcima koji su dolazili hapsiti Jevreje vjerovatno djelovala nepristupačno. Često bi dovikivali uz ulicu i raspitivali se ima li tu Jevreja, a komšije bi odgovarale da su svi već odvedeni.
Vjerujem da su i ličnost moje majke i njena uloga u zajednici doprinijele našoj zaštiti. Bila je jedna od rijetkih pismenih žena u tom kraju. Poput većine Jevrejki u Sarajevu tog vremena, imala je osnovno obrazovanje te je znala čitati i pisati. Većina muslimanskih žena u tom dijelu grada nije imala priliku da se školuje i nije znala čitati ni pisati. Kada bi im zatrebala pomoć u vezi s čitanjem ili pisanjem, uvijek bi se obraćale mojoj majci. Uopšte, bila je u dobrim odnosima sa svim našim komšijama, a i oni s njom. I to je bio jedan od razloga zbog kojih tokom rata nismo bili uhvaćeni.
Kada sam imala oko dvanaest godina, roditelji su renovirali stan i uredili malu sobu za Rafa i mene. Iako smo bili relativno siromašni, stan je imao toalet s unutrašnjim vodovodom u prizemlju, kao i vešeraj — još jednu prostoriju s tekućom vodom. Većina naših komšija nije imala takve uslove. Kasnije, neposredno prije mog vjenčanja, roditelji su na gornjem spratu stana uredili i kupatilo. Iz vešeraja se moglo izaći u malu baštu iza kuće, gdje je moj otac volio provoditi slobodno vrijeme.
Osim srpskohrvatskog, moji roditelji govorili su i ladino, baš kao i moj brat i ja. Kako su godine prolazile, ladino se sve manje koristio, ali je i dalje bio prisutan u našim razgovorima. Majka je često kombinovala riječi iz srpskohrvatskog i ladina. Naprimjer, govorila bi „noć de Purim“. Riječ „noć“ na srpskohrvatskom znači veče, „de“ na ladinu znači „od“ ili „u“, a Purim je, naravno, jevrejski praznik.
Bili smo jedina jevrejska porodica u našoj ulici. U školi je u svakom razredu obično bilo samo jedno ili dvoje Jevreja. Buka Kamhi, također Jevrejka, išla je sa mnom u razred tokom cijelog srednjoškolskog obrazovanja. Postale smo najbolje prijateljice i to smo ostale do danas, iako ona sada živi u Engleskoj.
Njen otac, Haim Kamhi, bio je veoma obrazovan i inteligentan čovjek, Jevrej u pravom smislu te riječi. Bio je jedan od rijetkih ljudi koje sam poznavala nakon rata, a koji su ostali potpuno posvećeni judaizmu, iskreno poštujući sve praznike i Šabat. Bilo je mnogo ljudi koji su skrivali da poštuju jevrejske tradicije, kao i onih koji nisu poštovali nikakve vjerske običaje. Gospodin Kamhi, međutim, otvoreno je i svim srcem prakticirao svoju vjeru. Dugi niz godina bio je i predsjednik Jevrejske zajednice u Sarajevu.
Godine 1949., nakon rata, moj otac se zaposlio kao krojač u Narodnom pozorištu, gdje je radio sve do penzionisanja. Pored stalnog posla imao je i privatne klijente, a svu odjeću za nas šio je sam. Naporno je radio i uvijek odvajao novac za naše ljetne odmore. Većina ljudi iz našeg komšiluka nije nigdje putovala, ali moj otac se svakog ljeta pobrinuo da nas četvero odemo na more. Tamo je brata i mene naučio plivati, dok nas je majka posmatrala s plaže jer sama nije znala plivati.
Otac je bio društven čovjek. Volio je pjevati, naročito pjesme na ladinu, te uživati u hrani i piću u društvu prijatelja. Majka je bila povučenija i manje sklona druženju. Često ga je upozoravala da ne pretjeruje.
Rijetko je govorila o svojim iskustvima tokom rata. Sve što znam o tom periodu saznala sam postepeno, tokom godina, od nje same, ali i od drugih rođaka i prijatelja. Nakon rata majka je izbjegavala nositi odjeću žute boje. I ja sam je veći dio života izbjegavala, iako bi mi zapravo dobro pristajala s obzirom na moj ten — imam veoma svijetlu put i tamnu kosu. Kasnije sam počela postepeno uvoditi žutu boju u svoju garderobu, ali majci nikada nije bilo ugodno vidjeti me u njoj.
Nakon rata oba moja roditelja bila su veoma aktivna u lokalnoj zajednici i u životu Jevrejske opštine. Otac je za svoj doprinos dobio nekoliko priznanja i nagrada. Njegov angažman bio je usmjeren na društveni rad i izgradnju zajednice; politikom se nije bavio.
Tokom rata on i njegov nadređeni sarađivali su s opozicionim pokretom i bili u kontaktu s ilegalnom štamparijom koja se nalazila u našoj ulici. Nakon rata otac se zalagao za to da ta kuća bude proglašena spomenikom. Na spomen-ploči koja je kasnije postavljena nalazila se i sijalica. Otac je samoinicijativno preuzeo brigu o njoj: kad god bi pregorjela, pobrinuo bi se da je gradske službe zamjene.
U Jevrejskoj opštini otac je bio član vjerskog odbora i jedan od rijetkih koji su nakon rata redovno učestvovali u vjerskom životu. Prisustvovao je svakom Šabatu petkom navečer, kad god bi to vremenske prilike dopuštale. Budući da smo živjeli u strmoj, uskoj ulici na periferiji grada, odlazak u sinagogu po lošem vremenu bio je gotovo nemoguć.
Otac je bio jedan od dvadeset muškaraca koji su svake godine prisustvovali sederu za Pesah. Iako je redovno dolazio na vjerske službe, nikada ih nije predvodio.
I moja majka bila je aktivna članica Jevrejske opštine i naše lokalne zajednice. Nakon rata radila je na unapređenju uslova života u komšiluku. Nastavila je pomagati ženama koje nisu znale čitati i pisati te ih ohrabrivala da nauče. U Jevrejskoj opštini pomagala je u pripremi hrane za seder i druge događaje, posebno lokumikusa, laganih kolačića od jaja i brašna, i enhaminadosa - jaja, koja su se dugo kuhala.
Nakon rata moja porodica zadržala je neke od svojih vjerskih običaja, možda čak i više nego što je to bilo uobičajeno među sarajevskim Jevrejima tog vremena. Na ulazu u naš stan roditelji su imali mezuzu, ali u njemu nije bilo drugih jevrejskih ukrasnih predmeta.
Moj brat rođen je tokom rata, a ubrzo nakon njegovog rođenja otac je dogovorio s rabinom Menahemom Romanom, posljednjim sarajevskim rabinom, da se obavi obrezivanje, odnosno berit mila. Zbog zahvata brat je imao zdravstvenih komplikacija, među kojima je bilo i mucanje izazvano stresom. Tokom puberteta mucanje je bilo prilično izraženo, ali se s vremenom i uz terapiju donekle ublažilo.
Rabinа Menahema Romana sjećam se samo kao starijeg čovjeka kojeg smo mi djeca poštovali. Nemam jasnijih sjećanja na njega.
Majka je poštovala Šabat tako što se uzdržavala od određenih aktivnosti. Subota je u većini pogleda bila običan radni dan, ali majka je pazila da ne putuje i da ne obavlja nepotrebne kućne poslove, poput pranja veša i čišćenja. Roditelji su subotom voljeli šetati, a ponekad bi otišli i na kafu u hotel „Evropa“ u centru Sarajeva. Kada bismo dobili novu odjeću, morali smo je sačuvati kako bismo je prvi put obukli upravo u subotu.
Tokom velikih praznika i Pesaha svi smo odlazili u „El Kal“, kako smo nazivali sinagogu. Sjećam se da kao dijete nisam željela propustiti duvanje u šofar, ovnujski rog. Ti obredi su me uvijek zanimali, vjerovatno zato što su bili nešto neobično i dešavali su se svega nekoliko puta godišnje. Kada bismo odlazili u sinagogu, mi djeca sjedili smo na gornjoj galeriji, zajedno sa ženama.
Uoči Jom kipura, majka me vodila na staro jevrejsko groblje. Nosile smo kante i krpe kako bismo očistile grobove mojih djedova i nona. Majka se također trudila da prije Jom kipura izgladi sve nesuglasice. Rođaci i prijatelji s kojima se tokom godine posvađala ponovo su bili dobrodošli u naš dom i u naše razgovore.
Za te praznike obično smo jeli janjetinu s kestenima, ako ih je bilo dostupnih i ako su već sazreli. Roditelji su na Jom kipur uvijek postili, ali od brata i mene nikada nisu tražili da postimo. Kada bi se otac nakon Jom kipura vraćao kući iz El Kala, prvo što bismo jeli bili su lokumikusi i bijela kafa, napitak koji je sadržavao više mlijeka nego kafe.
Općenito, praznici su uvijek značili bolju hranu i posebnu atmosferu. Za Pesah je moj otac prisustvovao sederu u zajednici. Učestvovalo je dvadesetak muškaraca koji su bili aktivni u vjerskom životu, dok su drugi rijetko dolazili. Mi djeca i ostali posmatrači nismo učestvovali u obredu.
Svake godine u Jevrejskoj opštini se podizala velika suka. Ona se nalazila u jednom uglu prostora opštine, koji je izgledao kao da je posebno osmišljen za tu namjenu. Zajednica se uvijek pobrinula da suka bude ukrašena voćem i prekrivena granjem, u skladu s tradicijom. Ne sjećam se da je iko imao suku kod kuće.
Šavuot je bio praznik koji smo najmanje obilježavali. Moji roditelji su slavili praznike koji su bili najviše povezani s djecom, pa možda zato nismo obilježavali Šavuot. Možda je razlog bio i to što ovaj praznik pada u maju, na samom kraju praznične sezone.
Hanuka, Purim i Tu bi-švat — koji smo mi nazivali Hamišoši, a koji je na ladinu poznat i kao Frutas — bili su praznici usmjereni na djecu i radosno su se slavili u našem domu.
Za Hanuku bi majka pripremila hanukiju s uljem i fitiljima. Mi djeca palili smo svjećice, a pravo da to učinimo dobijali smo u zavisnosti od toga jesmo li bili dobri učenici i djeca. Nakon toga otac bi pjevao, mada se ne sjećam tačno koje pjesme. Svake godine dobijali bismo novu zvrčku — jednu od jevrejske zajednice, a drugu od roditelja.
Hanuka je postala popularnija, kako unutar jevrejske zajednice tako i u širem sarajevskom društvu, 1958. godine, nakon što je sarajevsko pozorište postavilo predstavu „Dnevnik Ane Frank“. Čini mi se da je predstava sadržavala scenu povezanu s Hanukom, koja je pobudila interesovanje za ovaj praznik.
I Purim se u našoj porodici slavio s velikim oduševljenjem. Za taj praznik priređivali smo veliki porodični obrok na kojem su se okupljali članovi šire porodice. Međutim, nakon što su moji stričevi otišli u Izrael, porodica se znatno smanjila.
Majka je pripremala posebne pastelikuse, male pite s mesom koje su se, za razliku od običnih pastela, pravile u malim, pojedinačnim porcijama. Pripremala je i borekitase, pite od kora s različitim nadjevima, te roskituse, kolače s orasima.
Svake godine otac bi za mog brata i mene sašio male platnene vrećice koje smo nosili oko vrata, a odrasli bi ih punili novcem. Ponekad bismo novac od rodbine dobijali i nekoliko dana nakon Purima.
Hamišoši je bio praznik tokom kojeg su se posebno mogli vidjeti radost i oduševljenje mojih roditelja jevrejskim praznicima. Uprkos našoj prilično skromnoj finansijskoj situaciji, roditelji su se uvijek trudili nabaviti sve vrste voća koje su se mogle pronaći u Sarajevu, bez obzira na to koliko su bile egzotične ili skupe. Na stolu su se nalazile uobičajene jabuke, kruške i grožđe, ali i narandže, koje su u to vrijeme bile prilično rijetke. Imali smo i sušeni rogač te kikiriki u ljusci, koji je majka pržila kod kuće.
Nakon rata djeca moje generacije nisu imala bar ni bat micve. Omladinske grupe organizovale su određene aktivnosti i priredbe povodom Jom ha'acmauta, Dana nezavisnosti Izraela, ali se ne mogu sjetiti tačnog karaktera tih proslava.
Moji roditelji su svake godine, bez izuzetka, prisustvovali komemoracijama u Đakovu i Novoj Gradiški. Iako su na njih dolazili Jevreji iz svih krajeva bivše Jugoslavije, sarajevska jevrejska zajednica bila je glavni organizator. Žene iz sarajevske zajednice pripremale su stotine lokumikusa i enhaminadosa, a nakon komemoracija za sve prisutne donosile su šljivovicu.
Roditelji su nas svake godine vodili na more, a slali su nas i u jevrejske ljetne kampove. Kada smo malo odrasli, počeli su nas slati i na izlete. Upravo na jednom takvom izletu upoznala sam svog budućeg supruga, Miroslava Gašića.
Izlet je organizovao Ferijalni savez, a odredište je bio omladinski kamp u blizini Dubrovnika. Sljedeće godine Miroslav i ja ponovo smo se sreli, ovaj put u kampu kod Makarske. Nakon toga izgubili smo kontakt, sve dok moj brat nije upisao fakultet u Beogradu. Budući da su on i Miroslav studirali na istom fakultetu, povezala sam ih i zamolila brata da učini sve što može kako bi pomogao da se naša veza razvije.
Rafo se pokazao kao dobar posrednik. Miroslav i ja vjenčali smo se u Sarajevu, a medeni mjesec proveli u Dubrovniku — ovaj put u hotelu, a ne u kampu.
Moja majka nikada nije preboljela moj odlazak u Beograd. S vremenom je naučila da svoje nezadovoljstvo ne pokazuje toliko otvoreno, ali tu činjenicu nikada nije prihvatila. Naše komšije u Sarajevu pričale su da bi dugo plakala nakon mojih posjeta.
Miroslav je diplomirao i sve do penzionisanja radio u Institutu za nuklearne nauke „Vinča“ kod Beograda. Ja sam neko vrijeme radila kao sekretarica u Savezu jevrejskih opština Jugoslavije u Beogradu, a zatim sam prešla na pravne poslove u Ministarstvu prosvjete, gdje i danas radim.
Imamo sina Dejana, rođenog 1. januara 1973. godine, i kćerku Tamaru, rođenu 23. septembra 1974. godine.
Moj otac, Menahem (Miki) Montiljo „Hasid“, preminuo je 25. aprila 1981. godine u bolnici u Sarajevu. Sahranu je predvodio rabin Cadik Danon, koji je doputovao iz Beograda kako bi obavio vjerski obred.
Nakon sahrane majka je insistirala da kupimo grobno mjesto pored očevog jer je znala da neće moći dugo živjeti bez svog voljenog Mikija. Nakon njegove smrti prekrila je ogledala u našem stanu, a mjesec dana kasnije organizovala je limud, odnosno sesiju učenja, za mog oca u Jevrejskoj zajednici.
Moja majka, Flora Montiljo, preminula je u oktobru 1981. godine i sahranjena je pored mog oca.
Neke stvari imaju običaj da se zaokruže i vrate na početak. Porodica mog oca, Montiljovi, bila je poznata kao „Montiljo Ha-Hasid“ — naziv koji se koristio kao izraz poštovanja prema sefardskim porodicama koje su bile naročito pobožne.
Moji roditelji su tokom života čuvali tragove te tradicije, a danas su je moja djeca ponovo oživjela. Moja kćerka Tamara odlučila je živjeti u Izraelu, dok je moj sin Dejan religiozni Jevrej koji živi u Beogradu. Danas Dejan nosi ime svog djeda, Menahem, i nastavlja tradiciju porodice Montiljo „Hasid“.
