Rifka and Elvira - Coming of Age in a Time of War

Početkom XX. st. u Hrvatskoj i Slavoniji bilo je oko 20 000 Židova, okupljenih u 27 židovskih općina, a najveće, u Zagrebu i Osijeku, imale su po 2000 članova (4% stanovništva Zagreba i 8% stanovništva Osijeka).
Nakon I. svjetskog rata, hrvatske židovske zajednice postale su dijelom šire jugoslavenske židovske zajednice, koja je od 1919. bila okupljena u Savez jevrejskih vjeroispovjednih općina u Kraljevini SHS.
Tridesete godine XX. st obilježio je porast antisemitizma, a pojačao se političkim približavanjem Jugoslavije Njemačkoj nakon 1934.
Skupština Kraljevine Jugoslavije donijela je 1940. dva zakona kojima je bila poništena ravnopravnost Židova: uredbu kojom se zabranjuje rad svim veletrgovinama namirnicama u židovskom vlasništvu i suvlasništvu te numerus clausus, kojim se ograničio broj židovskih učenika i studenata na postotak židovskog stanovništva u ukupnom stanovništvu.
Holokaust i stvaranje države Izrael iz temelja su promijenili sliku hrvatske židovske zajednice. Na području NDH predstavnici Trećega Reicha prepustili su rješavanje »židovskoga pitanja« ustaškim vlastima. Već u travnju i lipnju 1941. ustaška je država stvorila zakonsku podlogu za diskriminaciju i masovne progone Židova. To je bila izravna priprema holokausta. U ustaškim logorima od kojih je najveći bio onaj u Jasenovcu i na ostalim stratištima u NDH od ukupno 39 000 Židova izgubilo je život oko 24 000, a daljnjih gotovo 7000 SS-ovci su uz pomoć ustaša u ljeto 1942. i proljeće 1943. otpremili u smrt u različite nacističke logore, najviše u Auschwitz, što iznosi između 75% i 80% židovskog stanovništva s područja NDH. Preživjelo je približno 8000 do 9000 Židova, najviše u područjima pod talijanskim nadzorom i u partizanima. Od hasidske zajednice (Satmar i Gur hasidi) u zapadnom Srijemu (Vukovar i Ilok) gotovo nitko nije preživio holokaust.
Nekoliko stotina preživjelih zagrebačkih Židova nije se vratilo, već se odselilo, uglavnom u mandatnu Palestinu i Ameriku. Većina privatne imovine, kao i imovina općina, što su ju oduzeli ustaše, nakon rata nije vraćena. Židovska općina u Zagrebu (ŽOZ) 1950. imala 1200 članova, 10% od prijeratnoga broja. Većina predratnih općina nije mogla nastaviti rad nakon 1945., a većina se sinagoga ne koristi. Od 41 predratne sinagoge, u ratu je uništeno njih 20, dok je većina ostalih dobila drugu namjenu.
Od 1945. do 1990. židovske općine u Hrvatskoj nalazile su se pod krovnom organizacijom Saveza jevrejskih opština Jugoslavije – SJOJ, smještene u Beogradu. Raspadom Jugoslavije i uspostavom hrvatske države 1991. one su prestale biti članice SJOJ-a, počele su se nazivati židovskim općinama te su postale autonomnim tijelima, razvijajući pritom odnose i svoj položaj ne samo u novoj državi već i na međunarodnoj razini.